H.V.K. "MORNAR" - SPLIT
osnovan 1949.

Sjećam se prvih dana VK "Mornar". Prelistavajući neke osobne albume s fotografijama i nehotice se čovjeku otme uzdah, kako se to ponekad kaže, za dobrih starih vremena. Jer, ruku na srce velika je istina da samo rijetki pojedinci, koji su danas u našem klubu i koji su sudjelovali u njegovu stvaranju, znaju kako je sve izgledalo na poljudskim obalama prije mnogo godina.
Dakle, pronese kurir jednog ljetnog dana 1949. godine kroz Komandu JRM i njene ustanove nekakav cirkular kojim se starješine pozivaju da pristupe nekoj, već formiranoj ili tek formirajućoj, sportskoj sekciji pri Domu JNA. Pored obavezne fiskulture i takmičenje za "ZREN", pisalo je u okružnici, to će se smatrati kao dopunska rekreacija na dorovoljnoj bazi. Jedan isluženi kamion Ford - "osmaš", kojeg su pripadnici sportske čete više gurali nego se s njim s Bačvica vozili, svakodnevno je dopremao materijal za malenu daščaru - baraku veličine 4x4 metra, koja se hitno gradila da bi se u nju smjestili ne sportski rekviziti, kojih zapravo nije ni bilo, već građevinski alat i nekoliko vreća cementa, koji je tada važio skoro kao lijek, jer se teško nabavljao. Mi koji smo se odlučili za veslanje, tj. za veslačku sekciju, dolazili smo svako poslijepodne, pravo iz menze, na rad, a subotom i nedjeljom od ranog jutra pa dalje. Čisteći gomile nabacane zemlje i smeća krampovima, ćuskijama, lopatama i kolicima, uređivali smo teren budućeg veslačkog poligona.

Divne su fotografije iz starog albuma. Mladim starješinama, ne straijim od njihovih mornara, pridružio bi se poneki dječačić te se čudom čudio što sve ove barbe namjeravaju napraviti na ovoj pustoj ledini. Čudili se, čudili, pa lagano i oprezno, korak po korak prilazili, prihvaćali kramp i rame uz rame, ta je neobična drugarska vojska mladih starješina i omladinaca započela da mijenja lik uvale ispod Gospe od Poljuda. Tko zna koliko bi zelje, đubra i kamenja preko ruku premetnuli da jednog dana, negdje 1951. godine, Komanda nije poslala iz Segeta Milu Blaću i njegove vrijedne inžinjerce da svojim moćnim mašinama prekrate jedan dio naših velikih muka. Istini za volju, nije sve išlo glatko i lako. Prošlo je mnogo dana i naraslo mnogo žuljeva, ali je bilo i romantično, skromno do krajnosti, a volonterski - amaterski do nebesa. Kasno uvečer umorni i zadovoljni vraćali smo se prema gradu, koji je prije mnogo godina izgledao daleko, daleko. Pjevali smo zajedno s čvrcima, kroz obrađena polja i nabrekle vinograde zadovoljni zbog svake poravnate gomile zamlje, zbog svake pobijene grede tog budućeg poligona. Bilo je to doba velikih omladinskih akcija širom zemlje. No, isto tako ne treba zaboraviti da je to bilo svega četiri godine nakon pobjede naših naroda nad fašizmom. Bilo je to u vrijeme kada je jedna trenerka značila više nego danas osvojeno prvo mjesto, a to je bila privilegija samo za najbolje.